Na rubu svjetlosti i tame

Ovogodišnji se Desiré pod umjetničkim vodstvom Andrása Urbána, redatelja i ravnatelja Novosadskog pozorišta (Újvidéki Színház), održao tradicionalno od 18. do 23. studenoga na sjeveru Vojvodine u Subotici. Festivalski moto, lupus in fabula, fino sažima sve kontradikcije odnosa srbijanske politike prema kulturi, nacionalnoj i manjinskoj, ali i odnos kazališta prema geopolitičkom šahu na svjetskoj razini. Nužno se tako u osam predstava isprepletalo intimno i političko. U Inkubatoru Olivera Frljića i produkciji Slovenskog mladinskog gledališča iz Ljubljane te Najljepšoj noći duše Sándora Jászberényija i produkciji kazališta István Örkény iz Budimpešte uz sirovi dokumentarizam bez dociranja mogli smo vidjeti, primjerice uspješno i manje uspješno korištenje lutkarskih elemenata izvedbe. Solo izvedbeno predavanje This is my truth, tell me yours Jasne Žmak i solo koncert Lento e violento Valentine Cortese ponudili su različita naličja slobode u igri – s jedne strane propitujući granice, a s druge potpuno se prepuštajući samozaboravu. Iako festival kontinuirano osporava ustaljenu i ne uvijek točnu premisu o konzervativnosti mađarske kulture u cjelini, predstava Ja sam vjetar, koja je ove godine ponudila svojevrstan odmak od postdramskog prosedea prazne scene, naglasak stavlja na izgradnju atmosfere i dubinu ljudske patnje.

Riječ je o iznimnoj vizualnoj predstavi u kojoj se poput valova prelijevaju pokret, jezik, vjetar, kamen, more, otok i pučina / Snimio Edvárd Molnár

Fosseovoj duodrami nagrađivani mađarsko-rumunjski redatelj Gábor Tompa pristupa pomalo apstraktno, kao svojevrsnoj inačici maritimnog Godota. Likove, Prvog (Zsolt Gedő) i Drugog (Loránd Farkasz), smješta među plavičaste bolničke zidove. Sa strane su prozori koji će vješto razigravati i dinamizirati meditativnost zbivanja. Iz pukotina zidova izviruju freske. Partiture Csabe Borosa istodobno su sakralne i makabrične. Oblikovanje svjetla Romea Groze nadograđuje scenografski i kostimografski rad Gyopár Bocskai čineći Ja sam vjetar prije svega iznimnom vizualnom predstavom u kojoj će se poput valova prelijevati pokret, jezik, vjetar, kamen, more, otok i pučina.

Likovi kao u većini Fosseovih drama nemaju pozadinu, nema ni izraženog dramskog sukoba, nazire se tek usamljenost muških protagonista i njihova nemogućnost komunikacije. Prvi je vješt mornar, ali i duboko nesretan, izraženih suicidalnih misli. Drugi je, kolokvijalnim leksikom, mali od palube, pragmatičan, odlučan u namjeri da preživi. Oluja je, dva su čovjeka na brodu, jedan se neće vratiti. Povremeno, puni nade, izgovaraju da se život mora živjeti, i da on nije uvijek loš. Ritualizam u pokretima Andree Kali, Emőke Kató, Gizelle Kicsid, Anikó Pethő, Júlije Laczó i Csille Varga naglašava stalni kontrast i dinamiku predstave koja se odvija na rubu svjetlosti i tame. Prskalice s početka na kraju će zamijeniti hladan tuš. Tankoćutnost će biti zarobljena među hladnim bolničkim zidovima.

Fosse, iako relativno zastupljen dramski pisac u hrvatskom kazalištu, od 2003. do danas nije ostavio prevelik trag. Možda jedan od razloga leži u inzistiranju na realističnom kodu i snažnim glumačkim interpretacijama. Tompa s druge strane otvara prostor tenziji između dramskog teksta i njegove materijalizacije vještim korištenjem simbola i stalnim poigravanjem vizualnošću. Strah, žalovanje i gubici zamrznuti su slikama, u bijeloj boji preko glumčeva lica, u gesti i pokretu. Svijet koji lik skriva unutra očituje se preko različitih izvedbenih elemenata te gledatelja ostavlja u čudnom procijepu između neba i zemlje, ali i u čudu što je zapravo gledao. Kao da redatelj transponira staru autorovu zamku da je umjetnost neobjašnjiva u onolikoj mjeri u kolikoj je način postojanja svijeta.

U mnogočemu Ja sam vjetar funkcionira na sličnim registrima poput memoarske proze Joan Didion u Godini magičnog razmišljanja. Odlasci su nenadani, žaljenje dolazi u valovima. Također nas i upućuje na bolje upoznavanje s velikom kazališnom sredinom poput Cluja, kao i na najstarije kazalište na mađarskom jeziku, Državno mađarsko kazalište, u kojem je Tompa ravnatelj zadnjih tridesetak godina. On pripada tradiciji rumunjske škole sa svjetski priznatim imenima poput Andreia Șerbana, Silviua Purcăretea ili Radu Afrima. Dosad je režirao u našem susjedstvu, u ljubljanskoj i mariborskoj Drami, no njegova rafinirana estetika u pristupu klasicima hrvatskoj publici, nažalost, i dalje ostaje nepoznata. Stoga nema druge nego nadati se
susretu.